"Tad volimo se! Nek to vječnost bude mala:
Ljubav, ja i ti!
Jer svijet je brod bez luke, vrijeme val bez žala
- Prolaznici mi!"

Iste cipele su tamo hodale, iste osobe su tamo dolazile samo si ti bio daleko od istine koja me je čekala tamo, tamo iza ugla......

Zaljubljeno djevojče

Želim ti prije svega reći da patim jednako kao i svi oni koji su osjetili ljubav i bol u istom trenutku. Kada
sam te prvi puta ugledala shvatila sam da ćeš imati neko određeno mjesto u mom životu, ali ipak nisam znala da ćeš
postati sve ono što želim imati. Možda to i je podosta sebično, ali da, istina je da te želim imati, imati samo za sebe.
Voljela bih samo na trenutak znati šta misliš i kako se osijećaš, sunce. Kada sam ti prvi puta primila ruku osjetila
sam da si poseban, drugačiji od svih drugih. Provodila sam možda čak i previše dana razmišljajući što me to toliko vuće k
tebi, i iako si to nisam ni sama htjela priznati da sam se polako zaljubljivala u srce u dušu i da su mi pred licem
bile tvoje oči i tvoj pogled. Da istina zaljubila sam se i to toliko da se više nemogu kontrolirati sebe samu.
Neznam da li griješim ali ako ikada pročitaš ovo, mogu ti reći da ti ne zamjeram ništa, pa čak ni to što nisi mogao
ni pogledati me u oči. Kada se sjetim samo onog zagrljaja kojeg nisam ni bila svjesna jel je alkohol uparavljao mojim
mislima. Dosada još nisam požalila niti jedne suze niti jedne neprespavane noći zbog tebe.Nadam se da sam ispravno
postupila što sam rekla sve što osjećam mislila sam da će mi biti lakše ali ipak nije. Jedino što ja sada želim
je to da mogu pričati s tobom kao nekada, želim te imati tu pokraj sebe i nije mi važno što ćeš biti, prijatelj ili
nešto više. Nikada te nisam htjela opterećivati još manje zabrinjavati s činjenicom da mi nešto značiš. Samo bi htjela
s tobom pričati i moći pogledati te u oći.....to su samo moje misli....samo ono što ja želim je neostvarivo..ali znam da si
dobra osoba i da možeš sve što hoćeš i ja ću shvatiti što got da bude....

...Sloboda.. Svaki čovjek u svome životu želi osijećati slobodu, bez ičijeg nadmetanja ili one tipične riječi "moraš", a zapravo ne želiš. Želiš biti slobodan kao leptir, i letjeti svojim krilima bez ikakvih prepreka koje bi mogle ugroziti tvoju slobodu. Disati punim plučima i udisati slobodu bez granica...
Ponekad toliko stvari u životu ograničava slobodu svakog pojedinca, pa nam se zapravo čini da ono materijalno upravlja nama, a ne mi njima. Male su stvari u životu potrebne da bi se svatko od nas osijećao slobodnim, a ne vezanim. Ponekad nas zapravo ograničavaju naša uvjerenja i ciljevi, jer određeni pojedinci ne shvaćaju da je svaka osoba svoja ličnost i da se njome ne može upravljati, jer ljudi nisu marionete kojima se može vladati i kojima se može naređivati... Svaki čovjek zaslužuje svoju slobodu, a i osjećaj same slobode čini ga sretnim i potpunim, jer osvrnući se na prošlost kada čovjek nije mogao reći da je slobodan , već da je rob tuđe slobode i upravljanja. Kada bi mogla birati između podosta stvari što nam život nudi, izabrala bi slobodu, jer smatram da je čovjek bez svoje slobode napola prazan i neispunjen. Najveće blago naših života je sloboda koja nas svojim krilima vodi kroz život, život bez lanaca, život bez prepreka i tuđih samovolja...

Već sam jednom rekla da ne želim život jer ga ne želim živjeti. Neznam ni sama što želim, ali tako se osijećam, a osjećaji se nemogu sakriti ni da je čovjek neznam koliko hladan. Ponekad razmišljam biti lil ne biti, osijećati ili ne i prekinuti jednom jednostavnom riječju sve to, i hladno se nasmijati svemu onom što me razočaralo. Mijenjala sam toliko puta sebe samu, i mou reći da nisam ni malo zadovoljna i nimalo se ne ponosim svakim svojim smješkom, svakom suzom i svakom riječju koja je izlazila iz mojih usana koje su mnogi ljubili, a nikada nisu voljeli. Mnoge sam ljude povrijedila, iako sam uvjek nastojala biti dobar prijatelj, sada shvaćam da to zapravo nisam. Dobro je imati cilj i željeti nešto, ali ako u svemu tome povrijediš nekoga ili više njih poželiš samu sebe "zadaviti" i maknuti sa svijeta tako da više nikom ne nanosiš bol. Zašto sam tako naivna, zašto mislim da će ako ja dajem sve od sebe, da će i drugi ljudi istom mjerom vratiti i možda ćak i reći "hvala". Zašto sama sebi dozvoljavam da me drugi iskorištavaju i vrše pritisak? Glupa sam jer ne shvaćam da je sve oko mene zapravo vrlo okrutno. Neznam, ali mislim da sam razočarala samu sebe, ali opet znam da se nikada nisam prevarila u ocjenjivanju drugih ljudi ili možda jesam, a toga nisam ni svjesna? Neke osobe su me razočarale i mislim da su rijetki prijatellji oni koji te neče napustiti niti razočarati.
Odustala sam od svega što sam nekada željela, a to su ljubav, sreća i vjera u druge ljude i samu sebe. Toga više nema, jer sam ogorčena na sebe i na druge, želim samo mir i želim biti ono što sam nekad bila, ako sam bila....

osjećam se slobodno...kao da sam ponovno dobila krila koja su mi oduzeli...trenutno živim od smijeha i druženja...ljubav me ne zanima...želim živjeti punim plućima....a ne se osjećati zavezano,a još manje obvezano nekom ili nečem.....uživam u ovim jesenskim danima...fasciniraju me parkovi...al me ubija ova kiša..koja ne dopušta suncu da obasja moje blijede obraze....al dobro...i ona me zna obradovati...kada mi prolazi rumenim obrazima ledenih od hladnoće...koja mi prolazi kostima....

...neznam što se dogđa samnom...više ne razumijem samu sebe a to nije dobro...neznam što želim...a još manje razumijem svoje postupke...do danas sam mislila da mi život ima smisla i da imam sve što mi je potrebno za sretan i ispunjen život... ali u jedno sam još uvijek sigurna i to mi je jako drago,a to je da se još uvijek mogu osloniti na prijatelje i d

...ponekad stvarno pomislim da ništa na ovome svijetu nema smisla i da se ne isplati živjeti...ali kad pogledam okolinu i kad pogledam u nebo shvatim da je još toliko toga predamnom makar mi se ponekad sve činilo suvišnim...čak i on je nestao negdje u nekoj sjeni...tebam ga...a njega nema kao da ga je nešto˝progutalo....život koji živim počeo je biti obična rutina...jednostavno velika dosada...počela sam gubiti povjerenje u neke ljude koje sam nekada smatrala jednim od najboljeg što me ispunjava..ali kako je moja draga prijateljica rekla da i nakon kiše dolazi sunce pa se nadam da će to sunce udijeliti koju zraku sreće i meni ma koliko ja to trenutno baš i ne zaslužujem...

otišla je nježno i polako u beskrajne dubune i ostavila nju malenu i krhku sa velikim strahom u očima.....nju, svoju malenu djevojčicu...nije marila to što svoje maleno blago stavlja u ruke okrutnog svijete...samo se bezbrižno, bez borbe prepustila putevima tame i zaborava.................

Putovali smo mračnim i hladnim beskrajem. Zaboravili smo na ljubav i na jedinstvo naših duša, a zajedno s tim zaboravom pali smo na kušnju okrutne sudbine. Zaboravili smo sve što nas je nekada vezalo i potpuno ispunjavalo. Našli smo se na okretištu sudbina i naši su se putevi polako počeli razdvajati i sve više udaljavati. Padale su teške riječi i pogledi su postajali sve hladniji, a njegova ruka postajala je sve grublja i udaljenija . Oči mi više odavno nisu svjetljele kao nekada, a usne su mi zaboravile na smijeh i na poljupce. Tijela su nam podrhtavala ali ne od strasti ili ljubavi već od straha, hladnoće, izdaje možda i laži. Nade za nas više nije bilo i čini se da ta nada u našim životima nikada i nije postojala. Sada smo samo putnici života sa strahom u srcima i mržnjom u očima. Bez mogućnosti da volimo i da budemo voljeni i bez sposobdnosti da nekog učinimo voljenim. Postali smo robovi života i obične bijedne igračke sudbine i potpuno zaboravljene sjene.Sada smo samo mrzovoljne biljke bez imena i sna. Zapravo dvije uklete duše sa sjećanjima i davno zaboravljenim maštanjima.